Priča o Januaru i Medi Medadaji

Pružio se dembel Medo, predao se čitav snima. Ne brine se baš nimalo što napolju šeta zima. Možda sanja zrele kruške, il' poplavu meda slatka, pa se zato u snu smiješi i plan novi k'o da satka: "Dok odspavam zimu samo, pričekajte Medu svoga; prirediću s vama gozbu, imena mi poštenoga!"

A Januar, mjesec hladni, pahuljice sipa lake, da za njima razašalje i vjetrove, oštre, jake. Pa se vije i leprša pahuljica snježni roj, dok Januar vjetrovima ne podvikne oštro: "Stoj!" Onda opet mirno lete pahuljice — zvijezde zime i slovima svud bijelim Januara rese ime.

Pod odjećom mekom, bijelom leži šuma ko nijema; drveće je saglo granje, pod teretom teškim drijema. Samo tamo, na kraj šume, gospodari graja, vreva, gdje Januar s vjetrovima užurbanu pjesmu pjeva. Jedne sanke, a njih trista: i vukova, i lisica, pa jelena, hitrih srna, te zečeva, vjeverica . . . Eno, sad se Vuk zloglasni na sankama spušta dolje; napinje se da od drugih niz strminu sjuri bolje. Al' je i o

Januaru tada priđe klanjajuć se mudra Lija:

— Vidim, silni Januare, da ti ovo mnogo prija! Al' ja imam plan još bolji, on je prepun smijeha nova . . .

— De da čujem, koji, koji? Šta to, mudra Lijo, skova?

— U svom stanu Medo spava, od tebe se skrio tamo; treba da ga probudimo, da se skupa posankamo! Al' će biti smijeha silna na sankama kad se spusti, pa onako silno težak kada padne u snijeg gusti!

— Vidi, vidi, to je dobro — Januar će na to glasno. — U svom stanu, veliš, spava? Svi idemo tamo — jasno!

Leži Medo, u snu luta, možda još u mednim snima, kad ga neko poče češkat po ozeblim tabanima:

— Ustaj, Medo, lijeni stvore, što se bojiš mraza, zime! Kad te zovem, podigni se . . . Januar je meni ime!

Zijeva Medo, san otresa, začuđeno gleda goste:

— Ko me budi? Ko to smije! Hej, vi tamo, ko ste, ko ste?

Tad se javi mudra Lija:

— De ne pitaj, Medo, više; Januar je glavom ovdje, pazi dobro, zbori tiše!

Kad to začu Medo stari, upravo se zaprepasti:

— Šta, kad prije, nisam znao? Velike li samo časti!

Januar se na to maknu, nakašlja se, strogo reče:

— Jasam, Medo Medadaju! Što od mene ti uteče? Zašto bježiš, što se kriješ od lijepe, snježne zime!?

— Ne prijaju meni, dragi, baš nikako oštre klime!

— Gle, molim te, — Januar će — takva bunda, pa ti hladno. Kako možeš to da kažeš . . . E, moj Medo, to je jadno!

Uzvrti se na to Medo; nešto mrmlja, sve se češka. Uplaši se da na njega sad ne padne kazna teška.

Januar se opet javi:

— Čuj, spavanko Medadaju, hajde s nama, odmah kreni, gdje se zvjerke sad sankaju! Ostavi se svojih snova, moraš poći i ti s nama, da vidimo kako juriš po snijegu na sankama!

Muka Medi, sve se vrti, pa se tužnim glasom javi:

— Zar na sanke ja da sjednem . . . Tu se radi i o glavi! Poginuću, sanke slomit ... Pustite me, nisam za to!

— Hajd', ne brundaj, — Januar će — mislili smo i mi na to. Svi krećemo, brže, Medo, već i sumrak evo slazi!

I krenuše, svi se žure po skrivenoj šumskoj stazi.

Živnu opet nakraj šume, ne smeta što studen brije, što probuđen vjetar lako pahuljica bezbroj vije. Životinje tu su došle, jer Januar sve je zvao; na sankama vidjet Medu — ko bi samo izostao!

Eno Mede pored sanki, spopale ga teške muke. Zna — tresnuće, vrag su sanke, biće smijeha, a i bruke. Ipak sjede, teška srca otisnu se, naglo spusti: slomiše se pod njim sanke, on glavačke u snijeg gusti! Da l' je čitav, ko bi znao; Januaru važno nije, već se s Lijom, skupom cijelim, sav tresući slatko smije.

Usta Medo s mukom živom, sav se bijeli od snijega. U glavi mu nešto zuji i s mukom se teškom gega. Krenu Medo hramajući, gleda one što se smiju, a posebno, da upamti, tu lukavu teta-Liju!

Noć je sišla polagano i pokrila plaštom granje. Stišao se roj pahulja, sad ih pada mnogo manje. Doplovili šumi snovi, pa je tiha i nijema. Januar se umorio, te mu oštre pjesme nema. Samo gdjegdje na drveću fenjerčiće sove pale i gledaju pahuljice što su šumom posjedale.

San je noćas sasvim dockan do Medinog došo stana; našo ga je na postelji u obloge zamotana. Bilo mu je žao Mede, te mu sklopi oči snene, da bar u snu među kruške na Medenu rijeku krene.