Bajka od 4 do 9 godina 6 min autorsko delo

Petoro braće

Pet zrna graška u mahuni, a devojčica u krevetu se smeši maloj biljci na prozoru
Pet nasmejanih graškovih zrna sedi u mahuni jedno uz drugo i maštaju o velikom svetu
Pet nasmejanih graškovih zrna sedi u mahuni jedno uz drugo i maštaju o velikom svetu

Sedelo u mahuni pet graškovih zrna. Sedela rna u redu tesno stisnuta jedno uz drugo i bila zadovoljna.

Pod suncem i kišom mahuna je rasla i bila sve prozirnija. I zrna su rasla i bubrila sve više.

Kod kuće je bilo dobro, ali su zrna htela napolje.

- Dugo sedimo kod kuće - reče jedno zrno. - Ovako možemo i otvrdnuti. A šta onda?

Iza naše kuće mora da je još nešto: svet.

Prođe nedelja dana. Grašak požuti, a požuti i mahuna.

- Eto, sav je svet požuteo - govorila su graškova zrna.

Najedanput se silno potrese njihova kućica. To je dečak otkinuo mahunu.

- Skoro ćeo napolje - rekoše zrna radujući se.

- Voleo bih da znam ko će od nas najdalje stići - reče najmanje zrno. Krrrh!...

Dečak otvara mahunu, a pet graškovih zrna veselo se kotrlja na njegov dlan
Dečak otvara mahunu, a pet graškovih zrna veselo se kotrlja na njegov dlan

Mahuna se raspukla i graškova se zrna veselo skotrljaju na dečakov dlan.

- Kakav divan grašak! reče dečak. - Baš za moju pušku. - Stavi jedno zrno u cev od zove i opali. Zrno odleti.

- Letim, letim! Vikne zrno. - Neka me uhvati ko može! - I nestane. Poleti drugo zrno. Vikne:

- Letim prema suncu! Eh, to volim.

Trudićemo se da padnemo negde blizu i da usnimo - rekoše dva starija zrna.

- Neka bude šta mora biti - reče poslednje zrno koje je uzletelo uvis.

Padne na krov stare drvene kuće i skotrlja e pukotinu, punu crne zemlje i mahovine.

U potkrovlju je živela žena koja je imala bolesnu devojčicu. Mati je radila teške poslove da može da prehrani sebe i svoje dete.

Devojčica je bila slabašna i nežna kao cvet. Bila je tako bolesna da nije mogla da hoda. Čitave je dane nepomično ležala u krevetu.
"Umreće", mislila je majka. "Otići će od mene kao i njezina sestra. Oh, kako mi je teško da se rastane sa njom!"

Gorko je plakala gledajući bledo lice svoga deteta. Granu proleće. Sunašce zaviri u sobicu pod krovom.

- Majko, šta se ono zeleni kraj prozora? - upita devojčica. Mati otvori prozor i ugleda nežnu biljčicu.

- Mislim da je grašak - odgovori mati. - Eto, imaš bašticu.

Pomeri krevet bliže prozoru da bi devojjčica mogla da gleda biljku. I ode na posao.

- Mama - reče devojčica - čini mi se da se osećam bolje. Sunce je ceo dan grejalo i mene i grašak. Gledaj kako je svež i zelen. A i meni kao da je bolje.

- Dobro je - reče mati. ali se njeno srce nije nadalo toj sreći.

Zabode kraj graška malu motku, a od motke do krova razapne konac.

Grašak je rastao, hvatao se vitlicama za konac, uspinjao se sve više i uskoro procvetao.
Po čitave dane devojčica je uživala posmatrajući grašak.

Njeno se zdravlje popravljalo sve više. Obrazi su joj se zarumeneli. Oči joj postale da blistaju. Ona je bez ičije pomoći počela da ustaje i sedi u krevetu. Materino srce je počelo da se nada.

Ozdravila devojčica stoji na otvorenom prozoru i nežno ljubi ružičasti cvet graška
Ozdravila devojčica stoji na otvorenom prozoru i nežno ljubi ružičasti cvet graška

Prođe još nedelju dana i devojčica ustane.

Sa takvom je radošću otvorila prozor i nežno poljubila tanke latice ružičastog cvetića! Ceo je sat sedela kraj prozora grejući se na suncu. To je bila radost!

A šta je bilo sa ostalim zrnima graška.

Prvo zrno, koje je letelo kud je htelo, palo je u oluk, a odatle u - golubov kljn. Golubovi su pozobali i ona dva zrna koja su maštala kako će lepo usniti.

Zrno koje je htelo da odleti suncu palo je jarak, ležalo spokojno u hladovini i bubrilo od vlage.

- Neprestano se debljam - govorilo je zrno. - Pravo kažu da ću se uskoro raspuknuti. Uveren sam da to nije postiglo nijedno drugo zrno. Najodlučniji sam od svih petoro.

I raspuklo se u jarku.
Na prozoru stoji devojčica, rumena i zdrava.

KRAJ

Sova kaže

I najmanja stvar može nekome da donese veliku radost.

Odakle je ova bajka

Autor: Hans Kristijan Andersen

Hans Kristijan Andersen je bio danski književnik, pisac bajki, jedan od najomiljenijih i najslavnih pisaca na svetu.

Rođen je 2. aprila 1805. godine u mestu Odense u Danskoj. Rastao je u siromašnoj porodici. Rano je ostao bez oca pa je majka morala sama preuzme brigu o njemu.

Sa samo četrnaest godina, usled neredovnog školovanja i nedostatka finansijskih sredstava, krenuo je u Kopenhagen,u potrazi za poslom i sa namerom da upiše umetničku školu. 1828.g. Andersen je završio gimnaziju i upisao se na sveučilište.

U početku je pisao poeziju i prozu, a onda i drame. U životu je mnogo putovao pa je tako objavio razne putopise. Postao je poznat po romanu "Improvizator" koje je napisao 1835. godine, a u njemu je prikazao želju mladog pisca da se dokaže.

Kada je objavljivao bajke, po kojima je danas najpoznatiji, publika i kritika obratili su jako malo pažnje. Ali, kada su počele da se prevode, Andersenove bajke su se vrlo brzo proširile po svetu. Njegova dela prevedena su na više od 80 jezika i bila su nadahnuće za stvaranje mnogih pozorišnih komada, baletskih predstava, filmova, skulptura i slika.

Neka od njegovih najpoznatijih bajki su:

Za roditelje: razgovor posle čitanja
  • Šta su maštala graškova zrna u mahuni?
  • Gde je palo poslednje zrno?
  • Kako je mali grašak pomogao bolesnoj devojčici?
  • Kako ti možeš da obraduješ nekoga ko je bolestan?
Našli ste grešku? Javite nam Pročitaj još

Iz priče u svet

Sledeća bajka Pinokio "Pinokio", bajka o drvenom lutku koji sanja da postane pravi dečak... Kao i svako drugo nestašno dete, upada u razne nevolje, pokušava da laže svog oca, ali...